Samo jedan dukat

„Onomu, koji se u tudjini vinuo do prvih slava, ali ga nije odmamila tudjina; Onomu, koji nam se vratio, da okupi i podigne sav naš glazbeni život, da nam dade prvu hrvatsku operetu, a u operi da nastavi bogodanog Lisinskoga – da 70-ih godina kumuje osnutku prve hrvatske stalne opere vodeći je dva decenija a ostavši joj vjeran do dana današnjega; Onomu koji je hrvatskomu narodu poklonio preko tisuću opusa ... od kojih neki predjoše domovinske medje, da pronesu slavu hrvatskog imena u dva kontinenta; ... Onomu, koji je na grudi hrvatske Talije ... nanizao gjerdan od preko četrdeset dukata; Njemu ta ista Talija kao svome sijedom i časnom svećeniku otvara sad prigodom 80. godišnjice života svoje dveri, da mu ... u slavlju zahvalnih Hrvata klikne: Živio, živio – živio Zajc!!!“

Zajc je bio živi dio hrvatskog kulturnog života

Navedeni slavospjev ispjevao je časopis Hrvatska pozornica u broju 3 od 15. rujna 1912. u čast Zajčeva 80. rođendana, najavljujući ujedno prvu scensku izvedbu opere-oratorija Prvi grijeh. Zajc je bio slavljen, voljen i poštovan, bio je živ i živi dio kulturnog života. A kako danas živi među Hrvatima, osim što nas dobroćudno promatra iz desnoga medaljona lunete nad portalom pozornice u gledalištu i s poprsja u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu te u obliku kipa u parku ispred zgrade riječkoga HNK-a?

Kraj Zajčevih dana?

Kontekst današnjega vremena s problemima u kazališnim institucijama, isforsiranim modernizmom na kazališnim pozornicama, sveopćom društvenom krizom i besparicom, ne ide Zajcu u prilog. A još – rekli bismo – jučer, iako su od toga prošla tri desetljeća, nije bilo tako. Osamdesetih godina, potaknut 150. obljetnicom rođenja, počeo je zamah zanimanja za Zajčeva glazbenoscenska djela, pri čemu izuzimam operu Nikola Šubić Zrinjski: postavljena je opera Gospodje i husari (kazalište Komedija), koncertno izveden Prvi grijeh (ZF i KDVL), koncertno praizvedena opera Rudari (HRT i KDZ) i pri kraju tog razdoblja postavljena opera Lizinka (Riječka opera). Lizinka utire put gjerdanu Zajčevih dukata u devedesetima: HRT u dva navrata koncertno izvodi Mislava; Osječka opera postavlja Zlatku i Mislava; Riječka opera postavlja Bana Legeta, zatim koncertno pa onda i scenski Ameliju te obnavlja Lizinku. Prvih nekoliko godina 21. stoljeća još je naklonjeno Zajcu: u Rijeci se postavljaju Momci na brod i Zlatka, u Zagrebu Lizinka. Kao što se vidi, različiti organizatori punili su đerdan, a većina projekata ostvarena je zahvaljujući entuzijazmu i upornosti dirigenta Zorana Juranića. Dio suvremene publike mogao je upoznati Zajčev opus, koji je u tom razdoblju doista bio dijelom opernog repertoara.

Od zadnjih izvedbi Momaka na brod, Zlatke i Lizinke prošlo je deset i više godina. A daleko je manje vremena dovoljno za zaborav kazališnoga trenutka. Posljednjih desetak godina četiri hrvatske operne kuće redovito izvode samo Zrinjskog.

Dvadeset godina u Rijeci se, u jesen, održavala manifestacija Zajčevi dani, izvorno posvećena izvođenju Zajčevih opera i koncerata te proučavanju i otkrivanju zaboravljenih detalja iz njegova stvaralaštva i života. Zajčevi su dani prošle sezone, u HNK-u Ivana pl. Zajca, bili prošireni na cijelu sezonu pa je obnova Zrinjskog već u veljači ove godine bila posvećena stogodišnjici smrti. U ovoj sezoni, s novom kazališnom upravom, Zajčevi se dani više ne spominju. Znači li to da je manifestacija ugašena? Je li postala teret Zajčevu rodnom gradu?

Kako će se obilježiti 100. obljetnica Zajčeve smrti, 16. prosinca? Svečanom izvedbom Zrinjskog u Zagrebačkoj operi; koncertom u foajeu i edukativnim programom Što znamo o Zajcu? u riječkom HNK-u; još ponekim koncertom ponegdje; premijerom operete Momci na brod u kazalištu Mala scena u Zagrebu, u izvedbi studenata Muzičke akademije; nizom emisija na 3. programu Hrvatskog radija. Zbor HRT-a, pod ravnanjem Tončija Bilića, predstavit će u Muzeju Mimara novi CD Noćni čar sa Zajčevim zborskim skladbama Noćni čar, Pet muških zborova, Ave Maria, Jelačić Requiem i Osam madrigala. Nacionalna i sveučilišna knjižnica priređuje izložbu autografa iz Zajčeve ostavštine.

Sredinom listopada, u organizaciji Hrvatskoga muzikološkog društva i Odsjeka za povijest hrvatske glazbe HAZU-a, održan je trodnevni međunarodni muzikološki skup Ivan Zajc (1832–1914): Glazbene migracije i kulturni transferi u srednjoj Europi i šire u „dugom“ 19. stoljeću. Izlaganjima tridesetak znanstvenika iz raznih zemalja predstavljeno je nekoliko opera, sakralna glazba, Bugarske pjesme i neke marginalizirane skladbe te prikazan razvoj Zajčevih izražajnih sredstava u opernom stvaralaštvu. Predstavljeni su njegova diskografija i djela na javnim koncertima i studijskim snimkama u produkciji HRT-a. Pojavilo se zanimljivo pitanje o stvarnom stanju Zajčeva opusa – 1202 numerirana opusa i 62 bez oznake opusa. Zajčeva neujednačenost u numeriranju, odnosno način na koji su označene partiture, a zatim glasovirski izvodi i razni izdvojeni ulomci te verzije iste skladbe za različite izvođače, nameće nužnost revizije dosadašnjega načina prezentiranja Zajčevih skladbi i izradu suvremena kataloga.

Zamiranje skladateljeva imena

Zasebna tema bila je recepcija Zajčevih djela izvan Hrvatske – na dva kontinenta. Manje je znano da se opereta Momci na brod (Mannschaft an Bord) izvodila 1873. za njemačke doseljenike u New Yorku, a opera Zrinjski 1929. i 1938. za hrvatsku dijasporu u Chicagu, Clevelandu i Detroitu. Glazbenici bliskih slavenskih naroda doživljavali su ga kao slavenskoga skladatelja pod utjecajem talijanske glazbe. Relativno česte izvedbe nekih opera i opereta u Beču te Češkoj, Slovačkoj i Sloveniji za Zajčeva života i u sklopu Austro-Ugarske Monarhije jenjavaju nakon Prvoga svjetskog rata i dvadesetih godina 20. stoljeća Zajčevo ime zamire u glazbenom životu tih zemalja.

Kako će Zajc živjeti izvan Hrvatske kada mi sami ne možemo dalje od Zrinjskog i nekoliko solo popijevki, što se jedino od njegove ostavštine trajno izvodi. Partitura i glasovirski izvadak Zrinjskog tiskani su, prvi put u povijesti, tek prošle godine (izdanje Muzičkoga informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb). I to je jedina tiskana Zajčeva opera. Ostale su u rukopisu grafitnom olovkom na papirima starim 150 godina i više. Nedavno je godišnja državna nagrada Ivan Filipović u području srednjeg školstva podijeljena Ladi Bujas Majić, nastavnici pjevanja u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, za promicanje pedagoške teorije i prakse – za otkriće, odabir, redakciju i tiskano izdanje Zajčeve 22 vokalize, u nakladi Društva Hilarion. To gradivo, što je cijelo stoljeće bilo nadohvat ruke, a ležalo zaboravljeno u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, ima velik odjek kod struke i svjedoči o potpunu zaboravu Zajčeva vrsnoga pedagoškog djelovanja. U pripremi su drugi i treći svezak.

Da je Zajc napisao sve što je napisao, a da nije napisao Zrinjskog, kakvo bi tek tada bilo njegovo mjesto u hrvatskoj glazbi? Djela su mu uvijek iskazivala svježinu i nadahnutost, iako ih prati sjena prevelike verdijevske obojenosti. Nedvojbeno je skladao na uvriježenim ritmičkim i melodijskim principima svojega doba, ali se mogao, po vlastitu nadahnuću, odmaknuti od talijanskoga prema slavenskom idiomu. Pojedine arije i drugi ulomci iz Zrinjskog (osobito romanca Jelene i romanca Zrinjskog), Lizinke, Zlatke, Bana Legeta i Mislava zoran su primjer tog odmaka od ranotalijanskih belkantističkih linija u arijama i duetima iz Amelije ili ulomaka iz kasnoromantičarskoga stila opere Rudari. Nisu li spomenute dvije romance iz Zrinjskog primjeri autentičnoga hrvatskog belkanta. I što učiniti, odnosno odakle početi da se nešto učini za Zajca, za 200. obljetnicu rođenja, kada ova godišnjica smrti protječe tako skromno. S obzirom koliko je vremena potrebno da se nešto ostvari, godina je 2032. pred vratima. Ili će dotad proći dovoljno vremena da sve što je Ivan pl. Zajc učinio za hrvatsku glazbu i hrvatsku kulturu još više potone u zaborav?